cudaprirode.com

Vjerojatno nitko nije ostao ravnodušan na slike rastrojenih Sjevernokorejaca koji su se kroz plač i ridanje opraštali sa svojim Dragim vođom. Ono što nas je sve začudilo jest otkuda tolika ljubav prema brutalnom diktatoru, koji je svoj opresivni sustav doveo do sadističkog savršenstva?

Je li moguće da je dovodeći svoj narod do ruba egzistencije osigurao da ga taj isti narod voli ? Zbog čega Sjevernokorejci obožavaju ruku koja ih ne hrani? Dok se mi veselimo rođenju boga, pokušajmo razumjeti kako se narod Sjeverne Koreje osjećao kada je njihov bog preminuo. Umro je Dragi vođa, Vrhovni vođa, General i Otac, Kim Jong Il! Narod Sjeverne Koreje je ožalošćen . Zapravo, ožalošćen je preblaga riječ. Naš narod će se možda prije poistovjetiti s ovom vijesti nego primjerice Amerikanci, iz jednostavnog razloga što oni nikada nisu živjeli u socijalističkoj diktaturi.

Većina Hrvata se sjeća kako se plakalo kada je preminuo Maršal Tito , i neke paralele je gotovo nemoguće ne povući. Od same preokupacije uniformama i vojnom silom, izolacije od vanjskog svijeta, snažnog represivnog aparata, kontrole misli i djelovanja, jake pro-partijske propagande, suzbijanja individualizma na račun kolektiva, nacionalizacije, gotovo religijskog statusa vođe i partije, ali i (usprkos tvrdnjama jugonostalgičara) teške ekonomske situacije obilježene redukcijama i nestašicama čak i osnovnih namirnica. Nije Sjeverna Koreja baš toliko daleko od bivše države. Ali opet, i geografski i kulturno, miljama daleko. Dok danas i nominalno socijalističke države poput Kine uživaju u kapitalističkim blagodatima, Sjeverna Koreja je ostala izolirana. Točka u svemiru, ili još bolje, crna točka na našoj planeti. Ta nekrokracija, kako bi je briljantni, nedavno preminuli, Chriostopher Hitchens nazvao, je sve suprotno od onoga što danas tražimo i želimo kada razmišljamo o sreći.

Tko bi htio biti gladan? Tko bi htio živjeti u strahu za sebe i svoju obitelj? Tko bi htio da nema struje po noći, da se nema gdje i kako družiti sa prijateljima, da ne smije i ne može putovati, slušati muziku, slikati, skladati ili pisati što želi i kada želi? Tko bi htio ne imati izbora u životu? Tko bi htio da mu život nema nikakvog smisla, osim da postoji kao lutka u morbidnoj predstavi Dragog vođe? Nitko, zar ne? A opet, gledamo snimke iz Sjeverne Koreje i na naznaku moguće promjene, ljudi se ne vesele, oni plaču. Veliki brat, Vječni vođa ili Dragi vođa; kako god ga nazvali, ova orwellovska figura je sveprisutna, a usporedba sa Tisuću devetsto osamdeset četvrtom možda nigdje drugdje nije toliko primjenjiva. Sjeverna Koreja je Oceania. Mnogi će stoga gledati te snimke histerije i plača i sa razlogom posumnjati u njihovu istinitost, ili barem iskrenost. Mnogi će tako i na tim snimkama ponovo prepoznati prste Velikoga brata. Zasigurno su to propagandne snimke, poput onih koje godinama dobivamo iz Sjeverne Koreje.

Možemo zamisliti kako odmah iza kamera stoje naoružani vojnici, a među ožalošćenima tajni agenti koji svojim primjerom vode mase. Svakako je moguće da je i to dio objašnjenja. No strah od posljedica neplakanja možda nije cijela slika. Ponovno, Hrvati će to možda bolje prepoznati, jer se i kod nas plakalo, i to kad nitko nije gledao niti mario; kad je naš Dobri vođa preminuo. Dio odgovora sigurno leži u djelovanju ministarstva za istinu ili kako god se ta institucija u Sjevernoj Koreji zvala. Povijesni revizionizam, izolacija od vanjskog svijeta, (doslovno?) neprestana propaganda, indoktrinacija i ispiranje umova čini percepciju svijeta kod naroda Sjeverne Koreje toliko drastično različitom od naše, da ju je gotovo preteško zamisliti. Odvojeni od obitelji u ranom djetinjstvu, odgajani isključivo uz priče o velikom vođi, njegovoj ljubavi prema narodu, njegovoj hrabrosti i što je najvažnije njegovom božanskom statusu i nepogrešivosti. Učeni kako su ptice pjevale na korejskom kada se rodio i kako treba mrziti sve koji se nalaze iza granice, kako je Vječni vođa trijumfalno porazio Amerikance i sve ostale neprijatelje i kako je hrana koju dobivaju da narod ne skapa od gladi i koja na sebi nosi veliku američku zastavu, porez koji Amerika plaća velikom vođi iz suštog straha. To je ono što ih se uči. To je sve o svijetu što mnogi od njih znaju.

Ova država, sa svojom mučnom i patničkom povijesti i geografskom pozicijom koja je olakšala odcjepljenje, ostala je zamrznuta u vremenu. Preplavljeni strahom i mržnjom, gladni, ispranih mozgova stalnim propagandnim porukama i ceremonijama u kojima se prakticira štovanje vođe , stanovnici Sjerverne Koreje imaju malo izbora. Poput miksa Zone sumraka i Truman show-a ili eksperimenta izopačenog uma koji je možda i sam pročitao Orwella i rekao: „Pa vrijedi pokušati.“ No što je s našom naravi ili duhom? Može li se on zbilja tako lako slomiti? Gledajući povijest, čini se da se ljudska posebnost uvijek probije. Nacistima se suprotstavio pokret otpora, u zemlje istočnog bloka su se othrvale svojim diktatorima. Povijest nas uči da se poput korova ispod asfalta, niti ljudski duh ne suzbija tek tako. Iako postoje goleme međukulturalne razlike u potrebi za individualnosti i kolektivizmom, neke potrebe su univerzalne, a represija nigdje nije dočekana sa oduševljenjem. No što su to Vječni vođa i Dragi vođa „dobro“ učinili da se u doba globalizacije, interneta i tehnološkog napretka i neviđenog porasta vrijednosti ljudskog života, u Sjevernoj Koreji plače za agresorom? Nemaju li ljudi neki unutarnji kompas koji im govori što je dobro, a što loše? Ne vide li da su patnja i beznađe, ili strah i glad, loše? Ta tema je gotovo u potpunosti zapostavljena. Dok su se mnogi bavili ličnostima diktatora, i prepoznali kako se od Hitlera do Dragog vođe, osobine poput sadizma, antisocijalnog poremećaja, narcisoidnosti, paranoidnosti te shizoidnog i shizotipnog poremećaja ličnosti nepogrešivo manifestiraju, istraživanja psiholoških procesa u glavama potlačenih u takvim sustavima gotovo da nije bilo. Doduše, ubrzo nakon završetka drugog svjetskog rata, pažnja je bila usmjerena upravo na pojedinca, to jest na ličnost osoba koje su bile sklone uživljavanju u totalitarni sustav. Dobrom vojaku, ali ne Švejku, već onom odanom Furheru.

Tako su Adorno i suradnici 1950. skovali naziv Autoritarnost. Autoritarnost je proizašla iz psihoanalitičkog pogleda na ličnost i trebala je karakterizirati ličnost potencijalno sklonu fašizmu. Adorno i kolege su objašnjavali tu potrebu za priklanjanjem diktaturi kao posljedicu slabog ega koji nije u stanju kontrolirati impulse ida, te se stoga ima potrebu za povezivanjem sa normama nametnutim od društva, kao formi institucionalnog super ega. Ova konzervativnost i sklonost pravilima, te osobama koje ih nameću, daje „autoritarcima“ sigurnost, kontrolu i samopouzdanje i umanjuje anksioznost. Uz to, autoritarne osobe prema teoriji koriste i obrambene mehanizme poput projekcije, gdje svoje nedostatke preslikavaju na inferiorne „manjine“, što objašnjava iracionalnu preokupaciju i mržnju koju te osobe pokazuju prema slabijima. Teorija je napredovala od pedesetih godina te je, iako su prvotna istraživanja na ovoj teoriji provedena čak i izravnim analizama ličnosti 16 nacističkih zločinaca, zbog problema valjanosti doživjela reviziju u ranim 80-tima. T

ada ju zamjenjuje termin desničarska Autoritarnost ( Right Wing Authoritarianism), koja se sastoji od tri podkategorije 1) pokoravanje autoritetu, 2) agresija prema od vlasti određenim manjinama i 3) potpuna predanost vrijednostima sustava kojem se pokorava. Prepoznajete li osobe u ovom opisu? No, bilo bi preuranjeno reći da je Sjeverna Koreja jednostavno zemlja autoritaraca. Teško povjerovati kako se radi o bizarnom prirodnom fenomenu gdje se upravo taj specifični tip ličnosti u nevjerojatnim proporcijama koncentrirao baš na sjevernom djelu jednog malog poluotoka i to baš iznad trideset i osme paralele. Sjetimo li se koliko je opresivan i definiran sustav u kojem sjevernokorejanci žive, vidimo kako ih malo ima izbora ili mogućnost da demonstriraju svoje osobine ličnosti. Mogli bi čak reći kako su prisiljeni biti autoritarci. No, to nam još uvijek ne odgovara na pitanje – nedostaje li sjevernokorejancima zbilja njihov Dragi vođa.

Cijeli osvrt pročitajte ovdje.

cudaprirode.com