Čini se beskorisnim razgovarati o silno udaljenim zvijezdama kad su i najbliže od njih, reklo bi se, izvan dosega, no ipak ti daleki objekti zadržavaju silnu privlačnost. Posljednjih su godina astronomi saznali mnogo toga o svemiru što prije nisu znali, zahvaljujući radioteleskopima i satelitima koji mogu uhvatiti radijaciju kao što su rendgenske zrake, što je naša atmosfera apsorbira pa ju je nemoguće proučavati s površine Zemlje.
Poznati su nam objekti kao što su kvazari, pulsari, crne rupe i eksplodirajuće galaksije. Prići takvim objektima suviše blizu bilo bi u najmanju ruku pogibeljno, no mogli bismo se približiti malo više, a da nam to ne naškodi.
Zatim pitanje imaju li i druge zvijezde planetarne sustave i planete slične Zemlji na kojima bi se mogao razvijati život? Inteligentni život, pa čak i civilizacije! Naš je Sunčev sustav samo jedan od možda nebrojenih milijardi, pa zašto negdje drugdje ne bi bilo života?
No iako izgaramo od znatiželje, tu su ogromne udaljenosti tu da bi nas obeshrabrile.
Prva pomisao koja čovjeku pruža tračak nade jest da bi se udaljenosti mogle smanjivati s napretkom tehnologije. Magellanovu jedinom preživjelom brodu trebalo je gotovo točno tri godine da oplovi svijet. Astronautima je trebalo tri dana da stignu do Mjeseca, a ta je udaljenost oko 9,5 puta veća od opsega Zemlje. Prosječna brzina prvih astronauta bila je prema tome 3500 puta veća od prosječne brzine ljudi koji su oplovili Zemlju. Zar se ne bi moglo dogoditi da s napretkom tehnologije povećamo brzinu naših međuzvjezdanih svemirskih letjelica 3500 puta u odnosu na brzine što su se postizale u programu Apollo?
Dosezanje Mjeseca za tri dana znači da prosječna brzina napredovanja prema Mjesecu iznosi 1.5 kilometara u sekundi. Povečajte to 3500 puta i možemo sebe zamisliti kako putujemo prosječnom brzinom od 5250 kilometara u sekundi. Pri takvoj bi brzini još uvijek potrajalo oko 250 godina da bi se stiglo do najbliže zvijezde Alfe Centauri. Povećajmo brzinu još 3500 puta i kretat ćemo se nešto brže od 18,000.000 kilometara u sekundi. Tada će nam trebati samo četiri tjedna da stignemo do zvijezde Alfe Centauri.
Nažalost, to se ne može učiniti kao što se može napisati. Godine 1905. njemačko-švicarski fizičar Albert Einstein iznio je svoju specijalnu teoriju relativnosti prema kojoj je nemoguće da se išta kreće brzinom većom od brzine svjetlosti u vakuumu. Specijalna teorija je provjerena bezbroj puta otkako je iznijeta, na bezbroj načina, učinilo je to bezbroj ljudi i pokazala se točnom i nepogrešivom. Nijedan fizičar ne očekuje da će doživjeti nadmašivanje brzine svjetlosti.
Ako je tome tako, to znači da će najveća brzina kojom će ikad putovati neki svemirski brod iznositi 299.792,5 kilometara u sekundi, a pri toj brzini bi trebalo 4,3 godine da se stigne do najbliže zvijezde, 30.000 godina da se stigne do središta naše galaksije, 300.000 da se ona čitava obiđe, 2,300.000 godina da se dosegne galaksija Andromeda, 1,000.000.000 godina da se dopre do najbližeg kvazara, 10,000.000.000 do najudaljenijeg kvazara, i možda 40,000.000.000 da se obiđe svemir!
Ukratko, brzina svjetlosti, nezamislivo velika prema zemaljskim standardima, nemoguće je sporo puzanje u odnosu na svemir kao cjelinu, a mi smo osuđeni da tako pužemo, ili još sporije.
No, možemo li biti sigurni? Neki ljudi koji zapravo ne shvaćaju fiizku osjećaju kako ćemo nekako pronaći načina da 'probijemo svjetlosnu barijeru'. To, nažalost, nije tako.
Isaac Asimov u knjizi 'Istraživanje Zemlje i kozmosa objašnjava kako akceleracija povećava energiju gibanja, ili kinetičku energiju, ali u tu su energiju uključena dva čimbenika: brzina i masa. Pri malim brzinama, gotovo čitavo povećanje energije pretvara se u brzinu, tako da objekt ide sve brže i brže, dok masa dobiva samo nezamjetnu količinu. No kako se brzina povećava, sve manje i manje dodatnog povećanja kinetičke energije odlazi na brzinu, a sve više i više u masu. S približavanjem brzini svjetlosti, gotovo cijelo povećanje kinetičke energije odlazi u masu, tako da masa postaje veća i veća dok se brzina gotovo ne mijenja. Povećanje snage raketnog motora, ako se to nastavi činiti krajnje uporno, samo će sve više i više povećavati masu prema beskonačnosti, a da to nikad neće dovoljno djelovati na brzinu kako bi ona probila svjetlosnu barijeru.
Možda će vas zapanjiti da to nije nešto što se samo pretpostavlja za svemir, već svemir takav jest!
Dakako, specijalna teorija relativnosti vrijedi za objekte koje poznajemo. Objekti s masom, kao što smo mi ili naši svemirski brodovi, mogu putovati svakom brzinom (u teoriji) od nule do brzine svjetlosti. Objekt bez mase, kao što su svjetlosni valovi, mogu putovati vakuumom samo brzinom svjetlosti, ni brže ni sporije.
No što je s objektima koji imaju takvu masu koja se izražava imaginarnim brojem? Ako se takvi brojevi stave u Einsteinove jednadžbe, činilo si se da se svaki objekt koji posjeduje takvu masu mora kretati brže od brzine svjetlosti. On se može kretati svakom brzinom od brzine svjetlosti prema beskonačnosti, ali nikako sporije od brzine svjetlosti.
Postojanje takvih čestica bržih od svjetlosti prvi su nagovjestili 1962. godine fizičari O.M.P. Bilanuk, V.K. Deshpande i E.C.G. Sundarshan. Nekoliko godina kasnije, američki fizičar Gerald Feinberg je skovao riječ 'tahion' za te čestice. Pretpostavimo da se svaka obična čestica pretvori u odgovarajući tahion. Tahioni bi odmah odjurili nevjerojatnom bzinom, pa ako bi se ti tahioni u određeno vijeme opet pretvorili u obične čestice, za nekoliko dana, čak sekundi, mogle bi se prijeći ogormne udaljenosti.
Na nesreću, nitko još do sad nije otkrio tahione, a mnogi fiizčari tvrde da oni ne mogu postojati ni teoretski. Kad bi mogli postojati, primjena 'tahioničkog pogona' - pretvaranje obične čestice u tahione, kontrola tahioničkog leta i ponovno pretvaranje tahiona u običnu česticu - predstavljala bi poteškoće ogrmone veličine. Ne možemo se pouzdati u to da će se te poteškoće moći prevladati u predvidivoj budućnosti.
Drugi način promatranja svjetlosne barijere jest pretpostavka da ona vrijedi samo za uvjete koje smo mogli istražiti i testirati. Pod uvjetima daleko izvan svega što smo u stanju testirati, ta granica možda se pomiče. Postoje, primjerice, crne rupe u kojima se tvar sabija do takvih ekstrema da se intenziteti gustoće i gravitacije približavaju beskonačnosti. Bi li specijalna teorija vrijedila u takvim uvjetima?
Neki astronomi doista su pretpostavili da se objekti koji prolaze kroz neku crnu rupu mogu za vrlo kratko vrijeme pojaviti na nekom vrlo udaljenom dijelu svemira. U tom bismo slučaju svaku crnu rupu mogli spatrati terminalom neke određene 'linije kozmičke podzemne željeznice'. Ako bismo na karti označili crne rupe i odredili gdje se pojavljuje njezin drugi kraj, mogli bismo putovati s jednog mjesta u svemiru na drugo odabirujući odgovarajuće crne rupe, a na svjetlosnu bismo barijeru bili ograničeni sam putujući od izlaza jedne crne rupe do ulaza u drugu. No, svi fizičari nisu suglasni s takvim poimanjem crnih rupa. A čak ako crne rupe doista i jesu kozmičke podzemne željeznice, njihovo pronalaženje, izrada karata, otkrivanje onih koje su dovoljno blizu i razrada načina da se uđe u nju, a da se ne bude raznesen zbog djelovanja snaga plimnih valova, značilo bi jednako tako ogromne teškoće kao i one u vezi s tahionističkim pogonom.
I opet, u skoroj budućnosti ne možemo sa sigurnošću predvidjeti upotrebu crnih rupa za međuzvjezdana putovanja. Možda ćemo se, prema tome, mjednostavno morati pomiriti s potojanjem i nepovredivošću svjetlosne barijere.
cudaprirode.com
NCP-ova tvrtka Marinetek izgradila je prvi ekoponton za svijetu koji je danas premijerno predstavljen u sklopu Adriatic Boat Showa u Šibeniku.
Rumunjska vlada piše prijedlog zakona o uvođenju posebnog poreza na iznimno visoke prihode naftnih tvrtki, koji će vjerojatno stupiti na snagu početkom 2013. godine.
Pušenje marihuane može ublažiti bolove i ostale simptome povezane s multiplom sklerozom, pokazalo je novo istraživanje provedeno u SAD.
Univesitas 21, međunarodna mreža sveučilišta, napravila je listu kvalitete sustava visokog obrazovanja na kojoj je 48 država. Hrvatska se smjestila na nisko, poražavajuće 44. mjesto!
