cudaprirode.com

U ranom djetinjstvu, proučivši po prvi put ‘Nobelove nagrade’, pogodilo me saznanje da nagradu ne dobiju ljudi s odličnim idejama, već ljudi koji su takve odlične ideje uspjeli potkrijepiti dokazima.

Djeca su prirodno znatiželjna i aktivno razmišljaju o svijetu koji ih okružuje i jednostavno mi nije bilo jasno da moja teorija o svijetu mora imati konkretne temelje da bi ju drugi shvatili ozbiljno.

Što, naprimjer, da živim u Kristovo vrijeme i dosjetim se teorije relativnosti? Dakle, ona mi jednog dana instinktivno postane adekvatan način za objasniti svijet u kojem živim, iako živim stoljećima prije moguće opservacije istinitosti same teorije. Što da sam tada izjavio da je svemir star 13.7 milijardi godina? Ili da je DNK temelj života? Ukratko, nije li moguće da točne, genijalne ideje samo “sinu” u umu pojedinca, imaginacijom, bez nekakvog logičkog slijeda ili dokaza? Jednom riječju – ne. I da.

Ne, takva ideja ne može biti genijalna, jer genijalnost nalaže točnost uz primjenu određene vještine, a da, točna može biti – ali tek pukim slučajem, što isključuje bilo kakvu vještinu. Ideju je potrebno argumentirati, testirati i potkrijepiti dokazima – kako samom sebi, tako i drugima. Dakle, nije bitna ljepota, elegancija, ni emocionalna privlačnost ideje – bitno je samo poklapa li se ona sa stvarnošću bolje od prijašnjih shvaćanja. To saznamo objektivnim testiranjem teorije. Dugo, dugo vremena, inzistiranje na takvom slijedu događaja mi nije bilo razumljivo. Ono što me tada pogodilo je očito ostavilo dovoljno traga na meni da se i sad, razmišljajući o šarlatanstvu, lako sjetim tog trenutka i mogu povući paralelu s njim.

Uzmimo za trenutak državnu lutriju kao primjer. Postoje milijuni i milijuni različitih kombinacija, u rukama milijuna ljudi, dok postoji samo jedna dobitna kombinacija. Povremeno, netko osvoji jackpot i postane milijunaš. Osjećamo li potrebu da odamo priznanje vještini vlasnika dobitne kombinacije? Naravno da ne, znamo da je s vremenom neizbježno da kad-tad jedna osoba osvoji ‘jackpot’, kao i da je u pitanju puka sreća i vjerojatnost.

S druge strane imamo pobjednika kviza “Milijunaš”, koji je također osvojio bogatstvo, međutim pritom je upotrijebio činjenice koje su mu bile na raspolaganju, uz dozu logike i kritičkog razmišljanja (a možda ipak i malo sreće). Tu je očita vještina kojoj moramo “skinuti kapu”. Za primjer vještine možemo uzeti i vrhunske sportaše – iako i u sportu postoji doza sreće, ono što prevladava jest trud i vještina.

Einstein – u pravu iz krivih razloga

Kao idealni primjer znanosti i njenog odnosa naspram šarlatanskog pristupa znanju volim navesti Einsteina i njegovu spoznaju o kozmološkoj konstanti. Danas znamo da se svemir širi. Znamo da se to širenje ubrzava, i znamo da je uzrok tog ubrzanja nešto što zovemo “tamna energija”. Međutim, početkom stoljeća to nismo znali. Einstein je u to vrijeme pokušao pomiriti tadašnju ideju statičnog svemira sa svojom teorijom relativnosti. Kako je znao da se sva tvar u svemiru međusobno privlači uslijed sile gravitacije, u svoje formule je ubacio malu “odbojnu” silu, koja je bila tek dovoljna da poništi utjecaj gravitacije na jako velikim daljinama svemirskog bespuća. Nešto kasnije, zahvaljujući Hubbleu, postalo je jasno da se svemir još uvijek širi što je bilo dovoljno da se objasni zašto se svemir ne smanjuje uslijed sile gravitacije. Još kasnije, devedesetih godina, otkrili smo da se širenje svemira ubrzava uslijed nečeg što zasad nazivamo tamna energija, i da nešto poput Einsteinove kozmološke konstante može objasniti tu energiju.

Ipak, Einstein neće pobrati lovorike zbog kozmološke konstante, niti će itko ozbiljan tvrditi da je on “predvidio tamnu energiju”. On je do kozmološke konstante došao pokušavši objasniti nešto za što sad znamo da nije istina. Pukim slučajem, ta konstanta se pokazala korisna u drugom pogledu – i to je sve. To je razlika između pravog znanstvenika i šarlatana… Znanstvenik neće tražiti priznanje ako uslijed greške, pukim slučajem bude u pravu (štoviše, Einstein je proglasio kozmološku konstantu svojom “najvećom zabludom”). S druge strane, šarlatan samo to i može – veličati svoje slučajne uspjehe i ignorirati neuspjehe. On nema drugog izbora jer se bori protiv stvarnosti. Njegov jedini izlaz su mnogobrojne mane u ljudskoj percepciji i razmišljanju (a pogotovo placebo u medicini) i on se njima vješto služi da održi svoje sljedbenike na okupu. Ovo vrijedi za sve šarlatane, bili oni astrolozi, UFO-lozi, mediji, proroci, ili raznorazni iscjelitelji.

Ali neovisno o ovim primjerima, šansa da je itko od tih šarlatana u pravu nije tek šansa osvajanja lutrije, pa ni pobjede na Milijunašu bacanjem novčića. Sjetimo se, oni aktivno promoviraju teorije koristeći loše pretpostavke, načine promatranja i nevaljalu logiku – sve ono na što znanost izričito pazi i zato ima rezultate koji negiraju te iste šarlatane. Dakle, šansa da su ti šarlatani u pravu je kao da dobro informiran čovjek pobijedi na Milijunašu svjesno birajući krive odgovore, odnosno one za koje misli da su u krivu i da se kose sa logikom i znanstvenim konsenzusom. Jednostavno nema razloga da im se vjeruje, da im se u ruke stavljaju ljudski životi i na njih troši mukotrpno zarađen novac. Industrije zasnovane na čistom šarlatanstvu već imaju milijarde dolara prometa i uzimaju nebrojene tisuće ljudskih života. Tome treba stati na kraj.

Ukratko: Ako promoviraš ideje poput homeopatije, akupunkture, globalnog zahlađenja ili energetskih narukvica, protiveći se glavnini akumuliranog znanstvenog znanja u 20. stoljeću, a sve iz hrpe probranih podataka, logičkih pogrešaka i loših studija – ti si šarlatan. Čak i ako se pokaže da je neka od tvojih ideja istinita (što je uvijek moguće, iako malo vjerojatno) – ti si šarlatan.

U suradnji s laik-a-skeptik / cudaprirode.com