cudaprirode.com

U uvodu svoje zgodne zbirke pučkih erotskih pjesama Istarski bordel muza (VBZ, 2003) novinar i književnik, Istrijan Drago Orlić kaže: „Pjesme koje su sakupljene u ovom štivu, osim ljubavlju, strašću i žudnjom, više se bave upravo tim posljednjim detaljima, koitusom.

Ako vam je ta ružna, stručna i strana riječ draža, a možete rabiti i domaću floskulu − voditi ljubav. Koitus je, istini za volju (a čistuncima na nevolju), jedini pravi cilj priče zvane ljubav.“ Dakle, narodna nam mudrost (kroz Orlićeva usta) govori da je pravi i jedini cilj ljubavi − seks. S tom bi se tvrdnjom, dakako, svesrdno složili evolucijski biolozi. U kontekstu slobode pisanja protiv tabua, vjerojatno bi se složio i Igor Mandić. Naime, čitajući ovih dana Mandićevu nehotičnu autobiografiju Sebi pod kožu (Profil, 2006) sjetio sam se njegovih ranije publiciranih eseja o vulgarnosti Prijapov problem (Arkzin, 1999). No, je li sve to tako jednostavno?

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi Tajne seksualnog govora tijela (Profil, 2006) psiholog Martin Lloyd−Elliott, stručnjak za govor tijela, između ostaloga tvrdi: „Iza kratkotrajnog zadovoljstva odličnog seksa krije se puno dublja i svima znana čežnja za sadržajnim odnosom i ljubavlju.“ Psiholozi dakle smatraju da iza seksa opet dolazi ljubav. Je li u pitanju začarani krug ili je to neka druga vrsta ljubavi?

Konačno, u svojoj izvanrednoj knjizi Statusna tjeskoba (SysPrint, 2005) filozof Alain de Botton otkriva: „Za život svakog odraslog čovjeka može se reći da ga određuju dvije velike ljubavne priče. Prva − priča o našoj potrazi za spolnom ljubavlju − dobro je poznata i dobro prikazana, njeni hirovi čine glavni predmet glazbe i književnosti, društveno je prihvaćena i slavljena. Druga − priča o našoj potrazi za ljubavlju svijeta − mnogo je tajnija i sramotnija pripovijest.“ Ostavljam vam da Bottonovu pripovjest istražite sami, ukoliko već niste, a vraćam se na dobropoznatu potragu za spolnom ljubavlju. Razlog je spomenuta nova knjiga Tajne seksualnog govora tijela koja me privukla temom, ali (moram priznati) i neodoljivo senzualnom naslovnicom. Kao što možete pretpostaviti, Lloyd−Elliott ne otkriva nikakve tajne. Naslov je, naravno, samo marketinški trik za privlačenje pozornosti. Radi se o stvarima koje su dio našeg svakodnevnog ponašanja, premda ih možda nismo uvijek svjesni: npr. o zrcaljenju (nesvjesnom usklađivanju pokreta dviju osoba) kao pokazatelju privlačnosti ili slaganja, prekriženim rukama kao znaku neslaganja, o diranju nosa ili usta pri govoru kao mogućem pokazatelju neiskrenosti.

Tajne seksualnog govora tijela sadrže puno više izvrsnih fotografija nego teksta. S obzirom na temu, to je u redu. Autor ističe da knjiga nije priručnik s pravilima za napredne vještine govora tijela koje bismo koristili kao seksualni mamac. Naprotiv, želi osvijestiti neverbalne signale koje nam šalju drugi i koje mi pokazujemo drugima eda bismo bolje razumjeli prave osjećaje ljudi kao i njihove namjere. Lloyd−Elliott kao psiholog naglašava važnost međuljudskih odnosa koji se temelje na dobroj komunikaciji. Obraća se prvenstveno muškom dijelu populacije, jer zna da su žene suptilnije i bolje reagiraju na neverbalne znakove. Muškarcima ponekad takve stvari treba nacrtati. Nekima čak ni to ne pomaže.

Važno je da smo svjesni da razlike među spolovima stvarno postoje te da je svaki od spolova u nečemu bolji. Rezultat je to različitih biokemija mozga na što je, jedna od prvih, ukazala Anne Moir u svojoj izvrsnoj knjizi Brain Sex, u nas prevedenoj kao Muški spol, ženski spol (Izvori, 2001). Po knjizi je BBC snimio istoimenu znanstvenu seriju koja se svojevremeno prikazivala i na hrvatskoj televiziji.

O biološkim i civilizacijskim razlikama između muškarca i žena napisane su kasnije još mnoge knjige, od kojih su dvije posebno vrijedne spomena − iznimno duhovita djela Barbare i Allana Pease Zašto muškarci ne slušaju, a žene ne znaju čitati zemljovide (Mozaik knjiga, 2003) i Zašto muškarci lažu, a žene plaču (Mozaik knjiga, 2006). Kad god te knjige iznova uzmem u ruke, prvo potražim svoju omiljenu rečenicu koja dobro opisuje tipičnog muškarca: „Mojsije je lutao pustinjom 40 godina. Ni on nije htio pitati za put.“ ili karikaturu koja pokazuje kako muškarci selektivno čuju: Ona (govori) − „Zašto ne... skineš odjeću sa sebe, prljava je! I tvoj pas ponovo divlja po cijeloj kući! I moraš li raširiti novine po podu u kupaonici?“ On (čuje)− „Zašto ne... skineš odjeću ... podivljaš... raširiš se po podu u kupaonici?“

Usput, preteča ove vrste literature, ranije spomenuta popularna knjiga o biologiji spolova genetičarke Anne Moir i novinara Davida Jessela Brain Sex: the real difference between man and women (Pengiun, 1989) povezuje mozak i seks tumačeći danas vidljive razlike među spolovima. Na puno dubljoj razini i u mnogo širem vremenskom kontekstu mozak i seks, ili općenitije razum i razmnožavanje, povezao je nedavno britanski evolucijski psiholog Geoffrey Miller. S obzirom da sam o Millerovoj iznimnoj knjizi Razum i razmnožavanje: Kako je izbor seksualnih partnera oblikovao ljudsku narav (Algoritam, 2007) već pisao u prošlom broju magazina Op.a, ovdje ću samo ponoviti osnovnu tezu: ljudski um nije se razvio samo kao stroj za preživljavanje nego i kao stroj za udvaranje (u izvorniku The Mating Mind). Drugim riječima, brzi kulturni i tehnološki razvoj čovječanstva vjerojatno se temelji na „seksualnoj selekciji putem izbora partnera“, pojavi koju je uočio još Charles Darwin.

S obzirom da razlika u muško−ženskom ponašanju proizlazi iz biokemije mozga te da su žene, kako tvrdi Martin Lloyd−Elliott, osjećajnije, nemaju li onda i svi osjećaji biokemijske temelje? Takvu se hrabru hipotezu usudila postaviti Candace B. Pert, autorica knjige Molekule emocije − zašto se osjećate tako kako se osjećate (VBZ, 2006). Ljubav je, recimo, jedna od emocija čiji će eventualni molekularni temelji uznemiriti mnoge duše: „Moja je ljubav iskrena i prava, a ne tamo neka kemija“.

Moram priznati da sam puno očekivao od ove knjige s obzirom da je autorica, prema mjerilima koja u znanosti općenito vladaju, znanstvenica par exellence − mnoštvo objavljenih radova u uglednim časopisima, velika citiranost, važna znanstvena otkrića. Isto tako, razumijevanjem tijela na molekularnoj razini kao komunikacijskog sustava, čovječanstvo je na pragu rješenja najtežih bolesti poput raka, AIDS−a ili mentalnih bolesti npr. Alzheimerove. Candace Pert otišla je korak dalje i pretpostavila da emocije povezuju um i tijelo odnosno postavila biokemijski temelj ljudske svijesti.

Sve to dobro zvuči, no nakon čitanja knjige ostao sam zatečen. Za razliku od svih gore navedenih naslova koji se čitaju s lakoćom i radošću, ovaj sam čitao s nemalom gorčinom. Kao prvo, sam naslov vodi u zabludu. Netko od čitatelja predložio je, u komentaru objavljenom na Amazonu, da bi umjesto naslova „Molekula emocije“ trebalo stajati „Molekule emocionalnog ega“ s podnaslovom „Zašto se osjećam tako kako se osjećam?“ Slažem se u potpunosti. Znanstveni odlomci u knjizi su kratki, dok je većina teksta autobiografska te se svodi na brojne žalopojke zbog jedne navodno nepravedno uskraćene nagrade. Autorica opisuje skandal koji se potrudila napraviti ne bi li silom dobila svoju nagradu, a detaljno piše i o svim posljedicama koje su ju zbog toga snašle. To naprosto nisu informacije koje biste iz naslova knjige očekivali.

Ukratko, Candace Pert je u velikom raskoraku između svoje intelektualne i emocionalne razine. Knjiga je eventualno vrijedna čitanja zbog onog manjeg znanstvenopopularnog dijela, ali velika je većina teksta prilično zamorna. Ukratko, nemate li vremena za sve gore navedene naslove, između molekula i seksa svakako preporučujem − seks.

dr.sc. Dario Hrupec / cudaprirode.com