Dalmacija (lat. Dalmatia) jedan je od najstarijih regionalnih pojmova u Hrvatskoj. Prvi se put spominje u I. stoljeću kao naziv za područje između Krke i Cetine koje je nastanjivalo ilirsko pleme Delmata, odnosno kao sinonim za Ilirik, kako su širi prostor postojbine raznih ilirskih plemena nazivali Rimljani.
Iako se prostorni opseg Dalmacije u prošlosti znatno mijenjao i obuhvaćao i susjedne države Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Albaniju), taj se pojam održao od antičkog doba do danas jedino u dijelu Hrvatske. Suvremeni pojam Dalmacije odnosi se na područje od rijeke Zrmanje (odnosno Tribanj-Krušćice) na sjeveru do Konavala, odnosno rta Oštro na jugu, na moru sadrži otok Pag i sve istočno jadranske otoke jugoistočno od Kvarneričkih vrata.[1] Tako izdvojena cjelina identična je s pojmom Južno hrvatsko primorje, koji odgovara prostoru funkcionalnog okupljanja oko splitskog makroregionalnog središta triju regionalnih centara: Zadra, Šibenika i Dubrovnika.
Južno hrvatsko primorje ili Dalmacija izdužen je primorski pojas, oko 400 km dužine i do 70 km širine u središnjem dijelu. U prostranijem sjeverozapadnom dijelu omeđen je planinskim nizovima Velebita, Dinare i Kamešnice, dok je prema jugoistoku prirodna međa manje izrazita i nalazi se u neposrednom zaleđu priobalnog pojasa. Prostire se na površini od oko 11 960 km2 ili na oko 21% površine Hrvatske, a tu je 2001. živjelo oko 855 000 stanovnika, ili 20% populacije Hrvatske. Prosječna gustoća naseljenosti niža je od prosjeka za Hrvatsku - 71,5 st./km2 (Hrvatska: 78 st./km2).
Prevladava krški reljef, a klima je većinom sredozemna (mediteranska), odnosno submediteranska s pripadajućom vegetacijom. Primorski karakter regije ojačan je velikim udjelom otočnog pojasa. U dalmatinskom akvatoriju, bez paške otočne skupine, nalazi se 926 otoka, otočića, hridi i grebena ili 78% njihovog broja u Hrvatskoj. Zapremaju oko 1770 km2 (58% površine svih hrvatskih otoka, odnosno 15% površine Dalmacije).
Po postanku i građi otoci su dio susjednog dinarskog kopna (nepotopljeni dijelovi reljefnih uzvišenja). Sjevernodalmatinski otoci su brojniji, a, osim Paga, i manji. Izduženi su i pružaju se paralelno s obalom i planinskim nizom u zaleđu, u smjeru sjeverozapad - jugoistok (tzv. dalmatinski tip obale). Izraziti primjeri takva tipa obale jesu Pag, Ugljan, Pašman, Dugi otok, Kornat i Žirje.
Prevladavajuća krška podloga odražava se u bogatoj i složenoj cirkulaciji voda te razmjernom siromaštvu površinskih tokova. Od većih rijeka ističu se Cetina (105 km), Krka (75 km), Zrmanja (64 km) i Neretva (218 km, od čega 20 km u Hrvatskoj). Od većih jezera još se ističu Peručko jezero na rijeci Cetini, najveća akumulacija u Hrvatskoj (13 km2) te dva krška jezera - Modro i Crveno jezero kraj Imotskog, te Baćinska jezera (skupina od 5 jezera, međusobno povezanih) kod Ploča i aluvijalno jezero Kuti kod Opuzena.
hr.wikipedia.org / cudaprirode.com